Uzgoj biljaka u organskoj proizvodnji zahteva poseban tretman đubrenja, tako da postoje razne vrste đubriva. Neke možete sami proizvoditi, neke uz pomoć glisti i domaćih životinja. Postoje i đubriva koja sejete i nakon dostizanja određenog stepena rasta zaorete u zemljište – zelenišno đubrenje.
Milica Popadić, dipl. inž. ratarstva i povrtarstva je pripremila članak za pojedine vrste đubriva.
Đubrenje u organskoj proizvodnji
Osnovno pravilo organske poljoprivrede jeste da treba koristiti inpute u proizvodnji koji se mogu proizvesti na samoj farmi, što je posebno važno kada je reč o organskim đubrivima kao što su stajnjak, kompost, glistenjak i zelenišno đubrivo.
Stajnjak je smeša ekskremenata domaćih životinja i prostirke i predstavlja jedno kompleksno đubrivo koje sadrži sve neophodne makro i mikroelemente, koji nakon procesa mineralizacije prelaze u pristupačni oblik za ishranu biljaka. Upotrebom stajnjaka povećava se sadržaj organske materije, poboljšava se vodni i vazdušni kapacitet zemljišta kao i mikrobiološka aktivnost.
Kvalitet stajnjaka zavisi od vrste domaćih životinja i načina čuvanja. Konjski i ovčiji stajnjak sadrži veći procenat suve materije, topliji su i pogodniji za primenu na vlažnim i teškim zemljištima, dok goveđi i svinjski stajnjak sadrže više vode, kiseliji su, sporo se razlažu, pa su pogodniji za laka i peskovita zemljišta.
U zavisnosti od biljne vrste i plodnosti zemljišta treba uneti od 15-20 t/ha zgorelog stajnjaka a vreme iskorišćenja je 3-4 godine. Dinamika iskorišćavanja stajnjaka po godinama zavisi od tipa zemljišta. U prvoj godini iskoristi se 40-60%, u drugoj 30-35%, u trećoj 10-20%, dok u četvrtoj godini stajnjaka je ostalo za samo 5-10% na težim zemljištima, a na peskovitim više nema dejstva. Za uspešnu organsku proizvodnju važna ravnoteža između organske biljne i stočarske proizvodnje. Za 1 ha biljne proizvodnje potrebno je jedno do dva uslovna grla.
Vrste đubriva – kompost
Kompost nastaje u procesu mikrobiološke razgradnje različitih materija organskog porekla koje se mogu naći u svakom domaćinstvu, a posebno na farmi kao što su žetveni ostaci, usitnjeno granje, životinjska dlaka, perje, ljuska jaja, pepeo. Za kompostiranje NE preporučuju se meso i ostaci kuvane hrane jer privlače glodare, pse i mačke, korovske biljke sa semenom, bolesne biljke, list oraha i duvana zbog otrova koji sadrže, kao i otpaci koji sadrže hemikalije.
Kompostiranje se može obavljati tokom cele godine. Postupak komposti-ranja, bez obzira na količinu organske materije, je sličan. Prvo se skine sloj zemlje gde se poređa drenažni sloj koji može biti od slame, kukuruzovine, granja, lišća i sl. Zatim se ređa sloj organskog otpada 15-20 cm, pa sloj zemlje debljine do 5 cm i tako neizmenično do visine od 1-1,5 m. Cela masa se ne sabija ili blago sabija, mora biti umereno vlažna neutralne reakcije, pa se po potrebi zaliva i dodaje kreč. Kompostiranje traje od 3-12 meseci.
Proces kompostiranja se može ubrzati upotrebom mikrobioloških preparata. Proces je završen kada se dobije kompost koji je jednoličan, mrvičast, lak i tamno smeđ. Kvalitetan kompost mora da ima optimalan odnos C:N a to je između 25-30:1. Ukoliko sadrži visok sadržaj ugljenika, kompost je suv, žut i kabast, a sa visokim sadržajem azota je zelen i vlažan.
Vrste đubriva – glistenjak
Specifična vrsta komposta je glistenjak. Samo na plodnom zemljištu se nalaze gliste, tako da je njihovo prisustvo pokazatelj plodnosti i nezagađenosti zemljišta. Gliste su značajni prerađivači otpada i organske materije, od čega se dobija visokokvalitetno organsko đubrivo bogato makro i mikroelementima. Legla glista se mogu proizvoditi u svakom domaćinstvu, treba im obezbediti optimalne uslove za rast i razviće a to su vlažnost zemljišta, temperatura i pH vrednost materijala.
Zelenišno đubrivo je jednostavan i efikasan način da se zemljište obogati organskom masom zaoravanjem zelene mase. Za zelenišno đubrivo mogu se gajiti kulture koje brzo rastu i zaoravaju se nakon 40-100 dana ili ostaju kao zeleni malč. Najčešće se gaje leguminozne biljke koje zahvaljujući simbiozi sa kvržičnim bakterijama vrše azotofiksaciju atmosferskog azota i obogaćuju zemljište ovim elementom. Najzastupljenije su crvena detelina, grahorica, stočni grašak, lupine, ređe lucerka, a od nelegumino-znih facelija – uljna repica, suncokret, heljda, raž, ječam i neke trave kao što su ljuljevi. Isto tako i zelena masa koja ostaje nakon žetve može da posluži kao zelenišno đubrivo.
Kulture koje se gaje u ovu svrhu mogu biti predkulture, međukulture i naknadne kulture, a mogu se usejavati između redova glavne gajene kulture. U odnosu na druga organska đubriva zelenišno đubrivo ima prednost jer je jeftinija njegova upotreba, nema transportnih troškova donošenja na parcelu za razliku od primene svih drugih organskih đubriva i manji utrošak radne snage.