Zeleni dvor – U selu Kajtasovo, u netaknutoj prirodi, živi bračni par Stanković koji je prodao sve što je imao u rodnom Vršcu i sad uživa na svom imanju i gostima na rubu Deliblatske peščare -Zeleni dvor. Zamislite da živite u kući do koje poštar ne donosi račune za struju, vodu, telefon i grejanje, da se pritom budite uz cvrkut barskih ptica koje preleću vrbe, a oko vas netaknuta priroda, koja u ovo doba godine buja. Da li biste bili srećni ? Snežana i Sava Stanković, bračni par koji je pre nešto manje od deceniju napustio rodni Vršac, sreću i mir pronašli su na ulazu u selo Kajtasovo, kraj mrtvaje reke Karaš, na salašu koji su nazvali „Zeleni dvor”.
– Salaš se nalazi na kraju sveta pa još malo iza – kaže u šali Snežana. Određenije, na rubu je Deliblatske peščare, gde u krugu od 50 kilometara nema ni jednog zagađivača. Prve godine novog milenijuma kupili su kućicu sa livadom od skeledžije koji je nekada prevozio seljake sa njiva sa jedne na drugu stranu reke, a potom su je dogradili i prilagodili svojim skromnim potrebama.
Povratak prirodi
Preživeli smo inflaciju, bombardovanje i izgubili puno novca, a onda smo jednostavno „pukli” od takvog života i jednog dana odlučili da sve prodamo i vratimo se prirodi. čim smo ugledali ovo mesto, oboje smo znali da je to – to. Ovde imamo sve što nam treba. Beremo pečurke, luk, šargarepu, skupljamo orahe, a riba ima „kol’ko hoćeš”. Od bilja, kojeg ima u izobilju, pravimo razne vrste rakija (orahovaču, travaricu…), likera (recimo od belog bora) i čajeva, a kupujemo samo ono što je neophodno – objasnila nam je uvek nasmejana domaćica.
Ako ste se ikada, igde van svog doma odmah nakon prvog stiska ruku osetili kao da ste kod kuće – a utisak vam se produbi posle popijene domaće travarice – to je nepogrešiv znak da ste na pravom mestu. Ako vam ne smeta da donesete vodu iz bunara ili da nasečete drva da biste se u hladno veče zgrejali uz „smederevac”, doživećete sve one „male velike stvari” na koje smo svi odavno zaboravili.
Gosti u „Zelenom dvoru” su zaljubljenici u prirodu i po principu dobre volje. Sami donesu šta žele da im se spremi, ili jedu ono čega ima u kući. Svako učestvuje u troškovima domaćinstva, radi, pomaže, sve shodno lićnim mogućnostima. U dva bungalova i jednoj dozidanoj prostoriji uvek će se naći mesta za one koji vole druženje uz pecanje ili vožnju čamcem, a želeli bi da prenoće ili ostanu malo duže.
Struje ima samo u glavnoj kući i dobija se iz jedne solarne ploče, što je dovoljno da se napune mobilni telefoni, malo sluša muzika, i u večernjim satima pogleda neki film na majušnom televizoru.
Ljubimac salaša je magare Bata, koje je ovom reporteru skinuo sat sa ruke i izvukao zubima mobilni telefon iz džepa.
– Ne znam ko ga je to naučio, imamo ga tek dva meseca. Mora da je radio u nekom cirkusu. Veoma je miran, pa ga deca najviše vole – kaže Sava. Imali su na salašu i sto koza, od čijeg mleka su pravili sir, ali ih je neka bolest sve pokosila, i to je, kaže Snežana, bio jedan od najtužnijih događaja otkada su se doselili. Sada žive od Savinog ribarenja i onoga što zadovoljni gosti ostave.
– Kod nas dolaze doktori, sudije, glumci, pevači… i svi se na ulasku u Salaš „presvuku” u obične ljude. To je jedini uslov da se svi osećamo dobro. Stranci koji na dvoto?kašima navrate, jer se nalazimo na biciklističkoj karti sveta, prvi put probaju naš domaći hleb sa orasima i raznim semenkama, ili onaj od kukuruznog brašna, pa to dugo prepričavaju, kao i utiske o ukusu pljeskavica od ribe ili čorbi od koprive koju prethodno sami naberu.
Još se prepričava i anegdota kako je jedan naš poznati glumac zasmejavao goste tri sata, toliko da su slušaoci padali sa klupa oko stola i plakali od smeha, a onda je mirno oprao sve sudove iskoriš?ene za posluženje, iako je kasnio na probu dva sata, priča dalje Snežana. Prošlog leta su u gostima imali grupu arheologa koja je iskopavala na obližnjem lokalitetu Dupljaja. Pronašli su ćup pun starog novca, prstenja i narukvica. Snežana je imala tu privilegiju da, kao prva žena posle nekoliko vekova, uz odobrenje šefa ekipe, na rukama i prstima oseti, na kratko, nakit iz ćupa.
Zeleni dvor – mesto koje hrani vašu dušu
Bez zvaničnog cenovnika